Uoči svog prvog koncerta u Grubišnom Polju, Mejaši su nam otkrili kako su bend osnovali još u srednjoj školi, te kako sljedeće godine slave 15 godina profesionalne karijere. Pročitajte više o počecima njihovog rada, snimanju nove pjesme, nadolazećem albumu te planovima za budućnost.
Mejaši, popularni hrvatski tamburaški sastav, ove su godine u sklopu Gospodarskog sajma sira po prvi put nastupili u Grubišnom Polju. Pozvali smo članove Edu Drakulića i Nikolu Bosilja da nam se pridruže u kratkom intervjuu u školskim klupama. Tijekom intervjua pitali smo ih kakve je osjećaje povratak u školske klupe probudio u njima te kakav je njihov odnos s glazbom bio u toj ranoj dobi. Edo je ukratko odgovorio: „Zanimljivo je vratiti se u školske klupe, baš smo računali koliko je prošlo od srednjoškolskih dana. Dobili smo kompliment da nije toliko puno s obzirom na to kako izgledamo, ali evo, samo se tješimo“, na što se Nikola nadovezao sa: „srednja škola je već bilo nekakvo razdoblje razvoja kada smo pokušavali osnovati bend i zaraditi nešto više od onoga što su nam roditelji dali za izlaske. Onda kada smo shvatili da imamo talent, to smo, naravno, i iskoristili, a ostalo je povijest. Sada se profesionalno bavimo time već jako dugo.”
Saznanjem o njihovoj ranoj glazbenoj karijeri, pitali smo ih kako su održavali ravnotežu između glazbe i uspjeha u školi. Brzo su nam priznali da su neki stvarno bili odlikaši, poput našeg Ede koji je podijelio svoje osobno iskustvo: „ja se mogu pohvaliti da sam bio uzoran učenik, završio sam fakultet i nikada nisam imao problema s učenjem. Za mene su srednja škola i glazba jedan jako dobar spoj jer sam tako proširio vidike i upoznao puno dobrih ljudi” te se našalio: „kad nešto sviraš uvijek si malo popularniji. Drugačije te gledaju prijatelji i cure, što je za jednog tinejdžera baš sjajna stvar.”
Iz prošlosti smo se vratili u sadašnjost s pitanjem o njihovoj suradnji s Maliganima na novoj pjesmi Konobari i svirači. Nikola nam je ukratko opisao: „ako pričamo o snimanju spota, smrzli smo se. Tjedan dana nismo osjećali ni noge ni ostatak tijela jer smo proveli otprilike 4-5 sati u vodi tijekom snimanja što u ovo vrijeme nije baš najugodnije, ali žrtvovali smo se za dobar kadar i za dobar spot. Nadam se da će ljudi to znati cijeniti kada budu gledali i slušali pjesmu.”
Publika ih prvenstveno poznaje po veselim pjesmama o ženama i alkoholu, no otkrivaju nam da to nije odraz njihovih privatnih života, već pokušaj da pozitivnom energijom potaknu ljude na ples i zabavu. „Danas se živi ubrzano, svi su pod stresom i onda bar kad izađu za vikend da imaju pred sobom mladiće koji su puni energije“, kaže Edo. Njihova glazba mnogima služi kao utjeha, a i predstavlja bijeg od svakodnevice i obveza. „Kada izađemo na pozornicu, koliko god bili umorni, dobra publika i energija koju nam šalju, izbrišu sve. Adrenalin te ponese i osjetiš potrebu dati još jače, bolje, više” dodaje Edo.
Upravo ta potreba da podignu publiku na noge oblikovala je i njihov prepoznatljiv stil. Kažu da na samome početku nisu bili svjesni da stvaraju nešto novo, nego ih je samo vodila želja da tradicionalan zvuk učine svježijim i energičnijim. Tambure su modernizirali dodavanjem distorzije, što do tada nitko nije imao priliku čuti. Tada su se često susretali s pitanjem što to točno oni sviraju te kako bi se taj stil trebao zvati. Ni sami, kao što kažu, nisu imali konkretan odgovor pa su ga osobno osmislili te svome jedinstvenom žanru dodijelili naziv „drmeš-punk”, koji nam je Edo dodatno pojasnio: „drmeš zbog toga jer je veselo i prikladno za ples, a punk je meni uvijek bio sinonim za jednostavnost.” Odličan je primjer njihovog specifičnog stila svima poznata pjesma Zorica, čiji je tekst napisao Denis Dumančić, osnivač Letećeg odreda, o svojoj ženi Zorici. Zanimljivo je da je upravo pitanje „Tko je Zorica?” u godini objave pjesme postao jedan od najpretraživanijih pojmova na Googleu. „Mi smo se šalili u studiju kada smo stvarali pjesmu, nismo ni slutili da će se iz toga razviti toliko enigmi”, komentirao je Nikola. Osim toga, publici je pažnju privukla i brojalica na početku pjesme, koju su svi tada prihvatili kao „jedan, dva, četiri, pet”, no zapravo je inspirirana Bijelim dugmetom i albanskom brojalicom „Një, dy, tre”.
Iako su slavu stekli luckastim pjesmama poput spomenute Zorice, s vremenom postupno mijenjaju tematiku svojih pjesama te u novom albumu žele istražiti ozbiljnije motive te istinski doprijeti do srca publike. Spominju kako je pjesma Konobari i svirači savršen primjer njihovog novog stila. Početkom 2026. godine imat ćemo priliku čuti još jednu emotivnu i nježnu pjesmu o kojoj nam Edo više govori: „znaš ono kad uđeš u studio, počneš pjevati pa ti bude knedla u grlu i teško ti otpjevati do kraja jer su toliko lijepe riječi i melodija. Nadam se da će ljudi osjetiti iste te emocije dok ju budu slušali.” Cjelokupni album također planiraju dovršiti sljedeće godine, s obzirom na to da tada slave 15 godina od početka njihove profesionalne karijere. U planu je i proslava s veliki koncertom u Zagrebu, no kako kaže Nikola: „o tome ćemo više kada dođe vrijeme da ne bismo nešto zacoprali.”
Uoči njihovog koncerta povodom Sajma sira, pitali smo ih kakva očekivanja imaju za naše građane i atmosferu. Priznali su nam da su očekivanja velika te da se nadaju da će biti puno ljudi te da će atmosfera biti vesela. Edo se našalio i podijelio svoj način razmišljanja o koncertima: „ja uvijek kažem da, ako se dan nakon koncerta svega sjećate, znači da nije bilo dobro!” Potvrdili smo im da su naši sugrađani veseli i uvijek spremni za dobar koncert i zabavu. Tako je završio naš zabavni intervju s neponovljivim Mejašima, čiji je koncert bio prava tamburaška zabava ispunjena plesom i pjevanjem.
S Mejašima razgovarale: Franka Andričević i Marija Kamber, 3.c
Mentorica: Mirta Topljak, mag. educ.
